back to activity report

Amir Hodžić, Centar za edukaciju i savjetovanje žena, Zagreb

Aleksandar Štulhofer, Filozofski fakultet u Zagrebu

SEKSUALNA EDUKACIJA U ŠKOLI: ŠTO JE S HRVATSKOM?

Sažetak:

Rad donosi pregled i analizu povijesti i suvremene prakse seksualne edukacije u svijetu. Prvo poglavlje opisuje povijesni razvoj seksualne edukacije obradujuci, politicki najzanimljiviji, slucaj SAD. Uvodeci u razmatranje europska iskustva (Švedska, Nizozemska, Engleska i Rusija), drugo poglavlje prikazuje neka paradigmatska iskustava uvodenja i/ili provodenja programa seksualne edukacije u školi. Trece poglavlje prikazuje rezultate evaluacijskih istraživanja programa seksualne edukacije u posljednjih cetvrt stoljeca, naglašavajuci elemente koji utjecu na (ne)djelotvornost. U posljednjem poglavlju, koje valja citati kao svojevrsni programatski apel za uvodenje sustavne seksualne edukacije u hrvatske škole i prilog za javnu raspravu o temeljnim nacelima i ciljevima iste, autori isticu subjektivnu i objektivnu potrebu uvodenja seksualne edukacije u nacionalni kurikulum, te naznacuju osnovne smjernice buducih provedbenih inicijativa.

Ključne riječi: Seksualna edukacija, škole, seksualnost adolescenata, Hrvatska

School-Based Sex Education: What About Croatia?

Summary:

The paper is an analytical overview of school-based sexuality education in Europe and the USA, as well as a programmatic appeal for the inclusion of comprehensive sex education in Croatia's curriculum. In the first part we present a short history of sex education using the most controversial and politically complex case (USA). Based on additional four European case studies (Russia, England, the Netherlands, and Sweden), the second part outlines paradigmatic experiences and social practices of implementing school-based sexuality education. The third part provides a systematic account of the evaluation studies carried out during the last 25 years, emphasising the elements responsible for the (in)efficiency of interventions. In the final portion of the paper authors discuss the objective and the subjective need for comprehensive sexuality education in Croatia, related principles and objectives, as well as the basic implementation sequence.

Key words: Sex education, schools, adolescent sexuality, Croatia

1. Kratka povijest SE: slucaj SAD

2. Seksualna edukacija danas: pet studija slucaja

3. Djelotvornost SE u školama: što kažu evaluacijske studije?

4. Umjesto zakljucka: o potrebi i nacinu uvodenja SE u hrvatske škole

5. Literatura

6. Prilog - Seksualna edukacija u Europi

7. Bilješke

Pisanje i razmišljanje o seksualnoj edukaciji podrazumijeva širu društvenu, moralnu, religijsku i politicku analizu, te ukljucuje kretanja kroz razlicite znanstvene diskurse (pedagogija, sociologija, seksologija, filozofija, povijest, etika, medicina). (1) Ovakvi analiticki zahtjevi prvenstveno su odredeni pozicijom koju seksualnost zauzima u društveno-simbolickom univerzumu Zapada. Osiguravajuci filozofijsku vezu izmedu prirodnog i društvenog, i politicku vezu izmedu društva i individue, znacenja, vrijednosti i norme seksualnosti u velikoj mjeri oblikuju društveni, politicki, pa i gospodarski karakter pojedine kulture. U pozadini dominantne ideologije/fikcije seksualnosti na Zapadu susrecemo kršcanska uvjerenja o prvom grijehu, o seksualnosti kao moralnoj slabosti, tamnoj strani ljudske prirode koju treba kontrolirati. Na takvim idejnim osnovama, i u odnosu prema prirodnom ili prema onome što se smatra prirodnim, ucvršcivale su se historijske pozicije simbolicke moci tradicionalnih seksualnih naracija. Seksualnost je u ovom slucaju definirana kao reproduktivna i regulirana kroz društveno-seksualne konstrukcije/institucije patrijarhalne obitelji, heteroseksualnog braka i monogamije. S druge strane, kulturalne razlicitosti i povijesne promjene vrijednosnih i normativnih okvira (od grijeha do fizickog užitka, od reprodukcije do osjecaja intimnosti, od perverzije do alternativnog životnog stila), otkrivaju seksualnost kao raznovrstan, prilagodljiv i neprestano mijenjajuci sustav znacenja, znanja i praksi. Ideološko suprotstavljanje permisivnosti i liberalnog pluralizma s tradicionalnim, kršcanskim, moralnim svjetonazorom iscrtava mapu suvremenih zapadnih shvacanja seksualnosti (McKay, 1999.).

Seksualna edukacija (SE) u školi, kao sustavan proces seksualne socijalizacije mladih, ima važnu ulogu u promjeni ili reprodukciji vrijednosti, pravila i normi koje organiziraju seksualnost u danoj zajednici, a kroz to i u strukturiranju širih društvenih odnosa. Tako su i pitanja ciljeva, sadržaja i metodike - kao, dakako, i pitanje samog uvodenja programa SE u školski sustav - cesto kontroverzna i mjesto sukoba razlicitih interesnih grupa i/ili ideoloških perspektiva (Meredith, 1989.). Na primjer, politicka kampanja protiv SE u školi, provodena šestdesetih i sedamdesetih u Sjevernoj Americi od strane New Right koalicije, jasno je izražavala restriktivni ideološki pristup seksualnosti (Cassell, 1983.). Takve konzervativne ideološke pozicije i dalje su vidljive u programima SE u cijelosti temeljenim na ideji apstinencije. Dok velika vecina suvremenih radova analizira SE u školi kao praksu, baveci se implikacijama ili efektima ovog ili onog (implementiranog) programa, naš je rad smješten "na pocetak" i valja ga citati kao znanstveni plaidoyer i grubi nacrt postupka ukljucivanja SE u školski program RH. Zamisao teksta je stvoriti referentni okvir za daljnje osmišljavanje programa sustavnog pružanja podrške mladima u razumijevanju seksualnosti. Sadržajno, nakon pregleda povijesnog razvoja SE u školi (uzimajuci za primjer slucaj SAD), slijedi sažeti prikaz nekih suvremenih medunarodnih iskustava te rasprava o rezultatima evaluacijskih analiza. Posljednje poglavlje ima za namjeru naznaciti osnovne smjernice buducih provedbenih inicijativa i pridonijeti, toliko potrebnoj, javnoj raspravi o temeljnjim nacelima i ciljevima SE u hrvatskim školama.

1. Kratka povijest SE: slucaj SAD (2)

Ovaj povijesni pregled za svoju polaznu tocku uzima proces prenošenja znanja o seksualnim cinjenicama kao prvotno znacenje SE, pri cemu putokaze za analizu predstavljaju društveno-historijski okviri stvaranja i legitimacije tog istog, cinjenicnog, znanja o seksualnosti. Dok je u anticko doba i u Srednjem vijeku dostupno znanje o seksualnosti sacinjavala šarolika kombinacija cinjenica i nagadanja, religijskih uvjerenja, mitova i praznovjerja, znacajne promjene u odnosima izmedu društvenih kategorija znanja i seksualnosti nastaju u doba prosvjetiteljstva, osobito s razvojem znanstvenih praksi biologije, medicine i prava. Ove navedene diskurzivne discipline, kroz procese interpretacije i klasifikacije, organiziraju i ozakonjuju odredene ideje, znacenja i prakse seksualnosti kao normativne sustave znanstvenih istina (npr. "normalna", heteroseksualna, genitalna, reproduktivna seksualnost). Drugim rijecima, istina o seksualnosti izgraduje se kao povezani sustav znanja i moci. Zahvaljujuci znanstvenom legitimitetu i organizaciji stvorenog znanja, prostor seksualnih normi mijenja karakter. Rijec je o prijelazu s moralnog prosudivanja i odgovarajucih zabrana unutar kršcanskog kodeksa na sekularne mehanizme normiranja i regulacije koji slijede potrebe ranog kapitalizma. Nova moralna edukacija, izgradena i oblikovana na medicinskom modelu kontrole, uglavnom je usredotocena na zagovaranje suzdržavanja od nereproduktivne seksualnosti te društvenu kontrolu devijantnih oblika seksualnosti. Krajem XIX stoljeca takav se vrijednosni sustav temelji na prihvacenim znanstvenim teorijama, kao što je na primjer "teorija sjemena" /seminal theory/ koja, u kontekstu regulacije muške seksualnosti (ugrožene masturbacijom i izvan bracnim seksualnim odnosima), gubitak kreativnosti i nerazvijenost sekundarnih spolnih obilježja pripisuje prekomjernom izlucivanju sperme (Penland, 1981.). Potiskivanje i kontrola seksualne želje, tabuiziranje adolescentske seksualnosti te postojanje dvostrukog rodnog standarda (3) glavne su znacajke viktorijanskog doba, koje u najvecoj mjeri odreduju karakter i ciljeve prvih programa seksualne edukacije (rijec je o americkim inicijativama, usp. Rury, 1992.). Na prijelazu stoljeca, širenje ideje da bi užitak mogao biti dovoljan razlog za seksualni kontakt stvara napukline u dominantnoj moralnoj paradigmi i dovodi do promjena u nacinu na koji javnost percipira seksualnost. Održati postojeci vrijednosni sustav suzdržavanja i samokontrole prešucujuci (u javnosti) ljudsku seksualnost prestaje biti moguce. Istovremeno, zabrinjavajuce širenje spolno prenosivih infekcija (tzv. venericnih bolesti) - potaknuto eksplozijom urbane prostitucije u devetnaestom stoljecu - zahtijeva nove mehanizme kontrole i prevencije. Polazeci od pretpostavke da je podrijetlo spolnih bolesti društveno (kazna za nedopuštenu, nereproduktivnu, seksualnost i promiskuitet), lijecnici, a kasnije i razni moralni reformatori, zapocinju s prvim edukacijskim kampanjama koje isticu seksualnu apstinenciju kao najbolji nacin zaštite i sprecavanja širenja sifilisa i ostalih društvenih bolesti.

Poceci su seksualne edukacije (SE), dakle, oznaceni preklapanjem medicinskog i moralnog diskursa vezanog uz seksualnost, vidljivim kako u samim programima tako i ciljevima udruga koje ih pokrecu (Americko društvo za zdravstvenu i moralnu zaštitu /American Society of Sanitary and Moral Prophylaxis/ i Americko udruženje za društvenu higijenu /American Social Hygiene Association/; Kirkendall, 1981.; Penland, 1981.). Ukratko, pocetkom XX. stoljeca pojavljuju se prvi programi SE, usredotoceni na opasnosti i negativne posljedice seksualne aktivnosti. Provode se pretežno izvan školskog programa, a sadržajno obuhvacaju prenošenje informacija o anatomiji i reprodukciji, naglašavajuci moralne i tjelesne opasnosti nedopuštenih seksualnih radnji. SE tog vremena nastoji ukloniti poroke boreci se protiv neznanja. U ovom ranom razdoblju, metodologija prenošenja znanja sastojala se od iznošenja cinjenica i predavanja, uz vrlo ogranicenu uporabu tiskanih edukacijskih materijala. Vizualni su materijali, tekst i osobito slika, smatrani "uzbudujucim" ili cak opscenim te stoga moralno neprikladnim za obrazovni proces - odražavajuci tako viktorijanske restrikcije tjelesnosti i seksualnosti u javnom diskursu. Viktorijanski je dvostruki standard u rodnom strukturiranju seksualnosti prisutan i u pocecima SE. Te prve instrukcije o seksualnoj fiziologiji i higijeni organiziraju se iskljucivo za djecake, s ciljem usmjeravanja snažnih muških seksualnih nagona. U skladu s politickom ekonomijom heteroseksualnosti i održavanjem postojecih odnosa moci, ženska seksualnost se negira, ona naprosto ne postoji izvan reproduktivnog okvira.. Na federalnoj razini (4), rezolucija Nacionalnog obrazovnog udruženja /National Education Association/ iz 1914. pruža dobar uvid u svrhu rane SE, ali i odreduje neka kljucna mjesta društvenih rasprava (pitanje etickih aspekata i pitanje kvalificiranosti edukatora) u vremenima koja slijede: "/S/eksualnu higijenu u javnim školama trebaju voditi znanstveno osposobljene i pedagoški iskusne osobe koje osiguravaju pouzdano moralno gledište" (prema Kirkendall, 1981.:4).

U razdoblju izmedu dva Svjetska rata, postepeno raste odobravanje i podrška javnosti programima SE. Americko udruženje školskih upravitelja /American Association of School Administrators/ i nacionalna Služba javnog zdravstva /U.S. Public Health Service/ u svojim se publikacijama iz 1938. i 1940. godine otvoreno zalažu za ukljucivanje SE u školske programe (Penland, 1981.). Promjene su se dogodile i u odnosu prema sadržaju i metodama prenošenog znanja, a naizgled i prema osnovnim principima i ciljevima SE. Represivne okvire s pocetka stoljeca zamjenjuje "program utemeljen na prirodnim odnosima medu spolovima, ciji se vrhunac ostvaruje u obiteljskom životu" (prema Kirkendall, 1981.:5). Svrha SE više nije obeshrabrivanje seksualnih želja i aktivnosti, vec "pomoc i priprema za dugorocno seksualno prilagodavanje pojedinca" (Youth Education Today /1938/, prema Penland, 1981.:307). U samoj nastavnoj praksi, interpretacije tako postavljenih temeljnih ciljeva i nacela, pojam zdrave i normalne seksualnost još uvijek cvrsto vezuju uz brak i obiteljski život. Tako se SE, kao dio društvene higijene, uglavnom bavi pitanjima obiteljskog života, bracne problematike, reprodukcije i spolno prenosivih bolesti. Makar se u novom pristupu SE naglašava dimenzija osobnog razvoja i razvoja intimnih veza, teme tjelesnog užitka (masturbacija, peting i sl.) i dalje se izbjegavaju ili prokazuju kao griješne.(5) I u ovom razdoblju, ex cathedra predavanje ostaje dominantan oblik obrazovanja, ali sve cešce upotpunjen tiskanim materijalima, diskusijama, te obrazovnim filmovima o spolno prenosivim bolestima i reproduktivnim procesima. Premda su sada i djevojke ukljucene u program, nastava se izvodi za svaki spol odvojeno. Na taj nacin, sve do pocetka 1960-tih, SE priprema polaznike za bracni i obiteljski život, upozoravajuci ih istodobno na sveprisutne rizike spolnih bolesti i adolescentskih trudnoca.

Sljedeca desetljeca obilježena su jacanjem permisivnih i liberalnih shvacanja, neodvojivih od tzv. seksualne revolucije (McLaren, 1999.: IX), najizraženih u osnivanju (1964.) i aktivnostima Odbora za seksualno informiranje i edukaciju /Sex Information and Education Council of the United States (SIECUS)/, te prihvacanju nove koncepcije - modela razjašnjavanja vrijednosti - koja individualno promišljanje i donošenje odluka vezanih uz eticka pitanja seksualnosti smatra imperativom (Kirkendall, 1981.; McKay, 1999.). No, promjene odnosa moci nailaze na žestoki otpor koji se manifestira u raznim politickim kampanjama i križarskim ratovima protiv SE u školama, narocito intenzivnima u razdobljima 1968.-1969. i 1979.-1981. (Cassell, 1983.; Kirkendall, 1981.; McKay, 1999.). Tijekom osamdesetih, kada vecina americkih država provodi ili razmatra SE u školama, reagirajuci na epidemiju HIV/AIDS-a i konsenzus oko potrebe prevencije edukacijom, konzervativne politicke i religijske grupe mijenjaju strategiju borbe protiv "pošasti seksualne edukacije". Koalicija Nove desnice sada formalno odobrava provodenje SE u školama, ali iskljucivo takvih programa koji propagiraju apstinenciju kao jedini izbor. Ponovno snaženje tradicionalistickih otpora SE primjetno je i u službenoj politici americkih vlada, od Odluke o adolescentskom obiteljskom životu (1981.), koja nalaže poucavanje apstinencije u svrhu prevencije adolescentskih trudnoca, do Zakona o privremenoj pomoci obiteljima s niskim materijalnim standardom (1996.) koji, u razdoblju od pet godina, nudi 440 milijuna dolara federalne pomoci programima SE koji se temelje na apstinenciji (Barthalow Koch, 1999.; ***, 1999a.; ***, 1999b.; McKay, 1999.).

2. Seksualna edukacija danas: pet studija slucaja

Ovo poglavlje, u kojem se uz americko prikazuje i nekoliko europskih studija slucaja ((Nizozemska, Engleska, Rusija i Švedska) (6) ima za cilj prikazati nekoliko paradigmatskih iskustava uvodenja i/ili provodenja programa SE u školi. Uz SAD, ovdje raspravljamo i niz europskih studija slucaja) kako bismo u osnovnim crtama predocili položaj i specificnosti SE za svaku od navedenih zemalja, kao i odgovarajuci kontekst društvene podrške ili suprotstavljanja, te ulogu institucija vlasti u stvaranju relevantnih zakona vezanih uz SE u školama.

 

2.1. SAD

U slucaju SAD, recentna istraživanja pokazuju da se SE u nekom obliku provodi u velikoj vecini (95%) srednjih škola (The Henry J. Keiser Family Foundation, 1999.). Programi SE u školama zakonski su regulirani na nivou pojedinih saveznih država, ali znacajan broj odluka o sadržaju i pristupu SE donosi se i na lokalnom /district/ školskom nivou. Premda su ove lokalne razlicitosti prisutne, kako u zakonskim regulativama, tako i u sadržajima programa SE pojedinih školskih okruga, dva dominantna pristupa SE u SAD krajem dvadesetog stoljeca, mogu se opisati kao:

1. Sustavna /comprehensive/ SE, koja polazi od pretpostavke da mladim ljudima treba pomoci da mogu donijeti samostalne i odgovorne odluke vezane uz vlastitu seksualnost. Drugim rijecima, onima koji žele pricekati sa stupanjem u seksualne odnose treba pomoci da se odupru razlicitim pritiscima, a onima koji su vec seksualno aktivni da se što bolje zaštite od rizika;

2. Apstinencijski programi /abstinence-only/ SE, cija je temeljna poruka da bi mladi ljudi trebali odgoditi seksualnu aktivnost do ostvarenja trajne (bracne) veze, jer je to jedini nacin ocuvanja fizickog i moralnog zdravlja.

Te dvije razlicite edukacijske strategije smanjivanja seksualnih rizika u velikoj su mjeri usmjerene politickim pozicijama moci, a od devedesetih godina i sve vecim utjecajem federalnih struktura vlasti. Iako rezultati jednog od posljednjih istraživanja javnog mišljenja pokazuju da samo 18 % roditelja daje podršku iskljucivo apstinencijskim programima, politika americke vlade u prošlom desetljecu otvoreno je zagovarala provodenje upravo takvih programa, osiguravajuci, vec navedenim zakonom iz 1996. godine, blizu 500 milijuna dolara pomoci tijekom petogodišnjeg razdoblja (Berne & Huberman, 1999.; The Henry J. Keiser Family Foundation, 1999.; The Henry J. Keiser Family Foundation & Center for Law and Social Policy, 1999.). Unatoc sadržajnim ogranicenjima i nedostatku analiza djelotvornosti apstinencijskih programa, svih pedeset americkih saveznih država prihvatilo je federalnu pomoc. S druge strane, rezultati nekih recentnih istraživanja pokazuju da je polovina americkih adolescenata (mladih od 18 godina) seksualno aktivna i izložena mogucim seksualnim rizicima i da su tim adolescentima potrebne tocne informacije kako bi smanjili rizike (Berne & Huberman, 1999.; The Henry J. Keiser Family Foundation, 1999.). Takoder, makar strucnjaci i istraživacice ukazuju da je za širenje SPB i HIV infekcije i za veliki broj neželjenih trudnoca odgovoran i manjak sustavne SE (SSE), uz izostavljanje informacija o kondomima i kontracepciji iz apstinencijskih programa, vlada donosi Nacionalnu strategiju za sprecavanje adolescentske trudnoce (1997.) koja povecava sredstva (sic!) namijenjena programima koji promoviraju pristup apstinencije-do-braka (Mayer, 1997.).

Mogucnost promjene politickih smjernica koje uvelike odreduju status i karakter SE u americkim školama nazire su u izvještaju koji je Surgeon General (7) David Satcher, predocio medijima u lipnju 2001. U izvještaju, naslovljenom Zahtjev za promocijom seksualnog zdravlja i odgovornog ponašanja, navodi se i potreba za SE koja ce uz savjetovanje o apstinenciji do ostvarivanja odane, trajne i uzajamno monogamne veze, takoder osiguravati i svjesnost o najucinkovitijoj zaštiti od SPB i neželjene trudnoce za one koje su vec seksualno aktivne (8). Osim isticanja važnosti znanstvene utemeljenosti poucavanja adolescenata o nacinima sprjecavanja neželjene trudnoce i SPB, jedna od preporuka izvještaja odnosi se i na potrebu za dodatnim evaluacijskim istraživanjima djelotvornosti apstinencijskih programa o kojima se Surgeon General izjašnjava s oprezom, oznacavajuci dosadašnje odluke o SE politickim. S druge strane, zagovaraci takve SE koja prenosi poruku da je bracna veza najbolja zaštita od SPB i neželjenih trudnoca, ocijenili su ovaj izvještaj kao liberalnu ideologiju prerušenu u znanost (9), nastavljajuci tako polarizaciju društvene debate i odgadajuci donošenje politickog konsenzusa o ulozi i ciljevima SE u SAD.

2.2. Rusija

Kao i kod taktika suprotstavljanja programima SSE u SAD, tako se i u slucaju Rusije anti-SE kampanje temelje na ideologiziranoj interpretaciji svrhe, ciljeva i sadržaja programa SE. Do sredine osamdesetih godina, jedini oblik SE u školi bio je program medicinske seksologije, što je znacilo strogo ogranicavanje poucavanja o seksualnosti unutar okvira biologije, anatomije i fiziologije. Pokušaj uvodenja školskog programa pod nazivom Moral i psihologija obiteljskog života (1987.) (10), nije imao niti potrebnu društveno-politicku podršku, ni dovoljno motivirane i kvalificirane edukatore (Popova, 1996.) (11).

Godine 1996. zbiva se naredni pokušaj uvodenja nacionalnog programa financijski podržanog od strane UNESCO-a i sastavljenog na osnovu nizozemskih iskustava (12). Inicijativa je, zahvaljujuci zajednickom djelovanju pravoslavnih crkvenih struktura, Ruske komunisticke stranke i agresivnih pro-life aktivista, doživjela potpuni poraz. Projekt eksperimentalnog uvodenja SE vec je na pocetku bio oznacen kao zapadna ideološka zavjera protiv ruske djece, otkrivajuci tako i nacionalisticko ksenofobicni karakter anti-SE kampanje. Napadi su bili podržani iznošenjem pseudoznanstvenih podataka (13) sa ciljem prikazivanja SE kao izvora svih porocnih i iskrivljenih zapadnih životnih stilova. Takoder, utjecajno svecenstvo je tumacilo nepostojanje potrebe za SE cinjenicom da je i do 80% sakramenata ispovijedi posveceno pitanjima seksualnosti. Te su akcije, podržane i od strane Ruske obrazovne akademije, na kraju rezultirale zaustavljanjem UNESCO projekta i pojacanim preprekama slicnim inicijativama, koliko god fragmentarne bile, cak i na lokalnoj razini (Kon, 2000.).

2.3. Engleska

Tradicija lokalnih i dobrovoljnih inicijativa i intervencija s jedne, a nedostatak jedinstvenog nacionalnog programa te politicke i prakticne koordinacije s druge strane, karakteriziraju povijesni razvoj SE u Engleskoj. U periodu do II. Svjetskog rata programi SE, razvijani i provodeni od strane lokalnih obrazovnih struktura, odvijali su se unutar okvira društvene higijene, a bavili su se pretežno pitanjima SPB i osobne moralnosti. Nakon rata, potreba za društvenom kohezijom usmjerava ciljeve i sadržaje SE prema temama vezanim uz razvoj i ocuvanje obiteljskih vrijednosti. Sljedecu fazu u razvoju SE obilježava preventivan pristup, orijentiran na informacije o reproduktivnim procesima, a tijekom sedamdesetih godina u sadržaj programa SE ukljucuju se i pitanja odgovornosti i osobnog razvoja.U narednom periodu, za vrijeme vlade Margaret Thatcher, ucvršcivanje konzervativne koalicije vidljivo je i u politizaciji pitanja SE u školi. Uzajamno djelovanje moralnih lobija i struktura vlasti dovodi do Zakona o obrazovanju iz 1986. godina, prema kojem odluke o provodenju SE donose školski ravnatelji, ali uz uvjete savjetovanja s roditeljima i poucavanja koje ne izlazi iz moralnog okvira vrijednosti obiteljskog, to jest stabilnog bracnog života (Thomson, 1994.). Primjena ovako propisanih moralnih smjernica u obrazovnoj praksi znacila je otežano poucavanje kontroverznih tema kao što je homoseksualnost.

Uvodenje Nacionalnog kurikuluma (1988.), prema kojem je obvezatno ukljucivanje nekih tema SE (reproduktivni procesi, SPB, HIV/AIDS) u program nastave biologije, reakcija je vlade na, tada vec opcepriznatu, prijetnju epidemije HIV/AIDS-a. Nakon što je program HIV/AIDS edukacije uveden 1991. godine kao obavezan i za uzrast od 11 do 14 godina, slijedece godine Ministarstvo obrazovanja objavljuje dokument koji smjernice edukacijske politike duhovnog i moralnog razvoja još rigoroznije smješta unutar okvira izraženo religijskog karaktera (Thomson, 1994.). Uz jacanje religijske moralnosti, ponovno je uslijedila i zajednicka kampanja politickih i interesnih skupina istih moralnih gledišta za priznavanjem roditeljskog prava za izuzimanje svoje djece iz nastave SE. Taj je zahtjev ostvaren kao dio Zakona o obrazovanju iz 1993. godine, prema kojem SE postaje obavezan i zaseban predmet srednjoškolskog obrazovanja u Engleskoj, ali je sadržajno osiromašena za sve ne-biološke aspekte seksualnosti (ukljucujuci poduku o kontracepciji, SPB, i HIV/AIDS-u). Takoder, roditeljima je zajamcena mogucnost izuzimanja svoje djece iz programa SE. Odluke o nastavnim sredstvima i pristupu SE i dalje donose ravnatelji pojedinih škola, ali sukladno naznacenim vladinim uputama o moralnom razvoju, te nakon dogovora sa roditeljima (Thomson, 1994.). Izgleda da, kao i u slucajevima SAD-a i Rusije, i u engleskom primjeru koncepcija i program SE više ovisi o moralnim i politickim pritiscima, nego o znanstveno utvrdenim edukacijskim potrebama adolescenata.

2.4. Nizozemska

Znanstveno ispitani model intervencije temeljno je obilježje suvremenih nizozemskih programa školske SE, ciji se razvoj može podijeliti u tri faze. U prvoj, koja traje do sredine osamdesetih godina, dominantni pristup SE temelji se na pretpostavci da ce povecanje informiranosti o HIV/AIDS-u rezultirati smanjivanjem rizicnog seksualnog ponašanja, pa se programi temelje na koncepciji prenošenja znanja. U sljedecem razdoblju, plan i program SE usmjerava se i na razjašnjavanje vrijednosti i stavova, te na stjecanje komunikacijskih vještina (pregovaranje i donošenje odluka). Nastavna sredstva i metode ukljucuju upotrebu obrazovnih video materijala i interaktivne oblike nastave (Schaalma et al., 1996.). Od pocetka devedesetih godina, pojavljuju se programi koje obilježava sustavni razvojni pristup. Takav planski proces izrade programa SE podrazumijeva pocetno ispitivanje potreba i odredivanje strategija intervencije upotrebom znanstvenih metoda, te daljnji razvoj i primjenu u suradnji sa lokalnim školskim upravama i uz ukljucivanje samih korisnika. Izbor edukacijskih materijala i metoda poucavanja (naglasak je na interaktivnom pristupu i grupnim procesima) pociva na (empirijski) testiranim teorijskim modelima. U samoj nastavnoj praksi to znaci razvijanje povjerenja, (dvosmjernu) komunikaciju i otvoreni razgovor, koji ukljucuje i osjetljive teme poput homoseksualnosti ili masturbacije. Važan element takve koncepcije SE je i kontinuirana evaluacija djelotvornosti uvedenih programa (Schaalma & Kok, 1995.).

Ukratko, vecina suvremenih nizozemskih programa školske SE pragmaticnog je karaktera, razvijena na osnovi rezultata znanstvenih istraživanja, pri cemu je naglasak na osvješcivanju i osnaživanju individualnog izbora i odgovornosti. SE je integrirana u cjelokupni školski program, obavezna i prisutna na svim obrazovnim razinama. O izboru konkrenog programa odlucuje lokalna samouprava. Ovakav položaj SE omogucen je izuzetno
podržavajucim društveno politickim okvirom, snažnom podrškom javnosti - koja se temelji na pozitivnim stavovima spram adolescentske seksualnosti - ali i podrškom kontinuiranih i djelotvornih nacionalnih medijskih kampanja usmjerenih na promidžbu sigurnog seksa i upotrebu kondoma (Schaalma et al., 1991.). Kombinacija kvalitetne i SSE u školi, te povjerljivost, dostupnost i financijska prihvatljivost centara za reproduktivno i seksualno zdravlje, vidljiva je u pozitivnim epidemiološkim cinjenicama, ukljujucujuci mali broj adolescentskih trudnoca i abortusa, kao i visoku ucestalost korištenja kontracepcijskih sredstava (14).

2.5. Švedska

Kao i u Nizozemskoj, niti u Švedskoj nije bilo osjetnijeg utjecaja religijskog morala na razvoj školskih programa SE. Pozitivan društveni pristup seksualnosti vidljiv je u priznavanju prava adolescenata na seksualni užitak bez osjecaja srama, krivice ili straha, te na slobodan pristup informacijama o nacinima sprjecavanja SPB i neželjenih trudnoca. Vec 1956. godine SE postaje dijelom švedskog obrazovnog sustava i to kao obavezan predmet koji pretežno obraduje spolnu fiziologiji, proces reprodukcije i kontracepciju, s ciljem otklanjanja negativnih posljedice koje mogu nastati zbog nepoznavanja cinjenica ili utjecaja društvenih predrasuda vezanih uz tijelo i seksualnost (Lennerhed, 1995.; Meredith, 1989.) (15). Tijekom narednih desetljeca, transparentnost i sustavnost razvojnih postupaka, te kontinuirana znanstvena razrada nacionalnog programa, 1977. godine je rezultirala jednim od najobuhvatnijih prirucnika o provodenju SE u školi. Ta se opsežna knjiga sastojala od sljedeca tri dijela:

• Argumentacije temeljnih nacela i ciljeva SE u skladu sa osnovnim društvenim vrijednostima ravnopravnosti, tolerancije i prava na osobni integritet;
• Detaljnih metodoloških smjernica koje ukljucuju i strategije poucavanja vrijednosno kontroverznih tema (npr. homoseksualnost, abortus itd.);
• Udžbenika za nastavnike, koju nudi relevantne informacije i cinjenice o ljudskoj spolnosti.

Takoder, nastavne instrukcije su dobno prilagodene, uzimajuci u obzir specificnosti adolescentskih ljubavnih i seksualnih veza, kao i odgovarajuci rjecnik. Koncepcijski, švedska verzija SE polazi od etickog pluralizma, uvažavajuci razlicitosti vrijednosnih sustava pojedinih etnickih i/ili religijskih manjina, ali uz zagovaranje prije navedenih temeljnih, odnosno zajednickih, društvenih vrijednosti. U nastavnoj praksi to znaci promicanje spolne/rodne ravnopravnosti, zalaganje za toleranciju prema razlicitim seksualnim izborima, te upozoravanje na problem seksualnog nasilja i zlostavljanja (Meredith, 1989.). Ucinkovitost švedskog pristupa SE, usmjerenog na razvijanje osobne odgovornosti za seksualno ponašanje, pokazuje se u trendovima smanjivanja rasta neželjenih adolescentskih trudnoca i spolno prenosivih infekcija od sedamdesetih godina do danas (16). Polazeci prvenstveno od adolescenata i njihovih potreba, program SE u školama ima za cilj, kroz razjašnjavanje pojmova i otvorenu diskusiju, pomoci mladim ljudima u seksualnom razvoju. Uloga edukatora jest prezentirati razlicite vrijednosne perspektive i moderirati grupne diskusije, dok je zakljucivanje i donošenje odluka zadatak samih adolescenata. Djelotvornost švedske SE pociva, prije svega, na uspješnoj kombinaciji integriranosti u edukacijski sustav, programskog uvažavanja društvene stvarnosti adolescentske seksualnosti, te podrške zdravstvenih institucija i medija (Lennerhed, 1995.; Lindahl & Laack, 1996.; Meredith, 1989.).

3. Djelotvornost SE u školama: što kažu evaluacijske studije?

Godine 1975. u dokumentu se Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) posvecenom seksualnom zdravlju po prvi put pojavljuje pravo na seksualnu edukaciju (***, 1975.), utemeljno na shvacanju seksualnosti kao sredstva (prokreacija), ali i cilja (užitak) (17). Razmotrimo li historijat SE u posljednjih cetvrt stoljeca, uocavamo veliku razliku u izvedbenom tretmanu te dvije dimenzije. Dok je prva dimenzija, prokreativnost, neproblematicna i standardizirana u vidu zaštite reproduktivnog zdravlja, odnosno minimiziranja rizika, tretman druge dimenzije (seksualni užitak) izrazito varira – od ignoriranja (informativni pristup), preko odgadanja (apstinencijski programi), do prihvacanja (programi SSE). U tom smislu, unutar suvremene SE moguce je razlikovati pet generacija programa (Kirby, 1992.; Kirby & DiClemente, 1994.; Yarber, 1994.; Grunseit & Kippax, 1997.; Peters, 1998.):

1. Tradicionalni, informativni programi temelje se na prenošenju bioloških i medicinskih informacija o ljudskoj seksualnosti i reprodukciji, naglašavajuci pritom rizike vezane uz seksualnu aktivnost.

2. Uz informacije o ljudskoj seksualnosti, prošireni programi ukljucuju usvajanje vještina samostalnog odlucivanja (vršnjackim pritiscima usprkos), razvijanje komunikacijskih vještina (razgovor o seksualnim aspektima veze, dogovaranje o uporabi zaštitnih sredstava), te razjašnjavanje stavova i vrijednosti vezanih uz seksualnost (odgovornost prema sebi i drugima, razumijevanje seksualnog nasilja, tolerancija spram razlicitih izbora itd.).

3. Prevencijski HIV/AIDS programi, koji se pojavljuju pocetkom osamdesetih godina, sužavaju fokus na posljedice HIV/AIDS-a epidemije nudeci relevantne informacije i poticuci usvajanje bihevioralnih vještina i navika (korištenje kondoma).

4. Apstinencijski programi, razvijeni u SAD, temelje se na usvajanju specificnih stavova, ukljucujuci i moralne vrijednosti, prema kojima fizicko i psihicko zdravlje pociva na odgadanju seksualnih kontakata do ulaska u trajnu i monogamnu vezu (brak). Prema ovom tipu SE, jedino apstinencija pruža stvarnu zaštitu od SPB.

5. Teorijski utemeljeni programi cine najnoviju generaciju SE. Njihova je osobitost oslonjenost na empirijski provjerene (teorijske) modele promjene ponašanja (18). Rijec je o programima koji nastoje potaknuti odgovorno iskazivanje seksualnosti kroz usvajanje specificnih bihevioralnih vještina (uspješna primjena zaštitnih sredstava) (19).

Gornja podjela ostavlja nejasnim sadržaj sustavne (comprehensive) SE. Tim se nazivom oznacavaju multimodularni programi, svojevrsna kombinacija druge i pete generacije, koji promicu: (a) informiranost, (b) usvajanje pozitivnih stavova i vrijednosti, (c) usvajanje interpersonalnih vještina i (d) odgovorno ponašanje (Trudell, 1993.; Haffner & Goldfarb, 1997.; Lenderyou, 1994.) (20). Sažeto receno, SSE pociva na kognitivnom i emotivnom ucenju, te razvijanju komunikacijskih i bihevioralnih vještina (Greydanus, Pratt & Dannison, 1995.). Drugo temeljno obilježje SSE jest njezina sekvencijalnost. SSE se najcešce proteže kroz veci dio osnovnoškolskog i srednjoškolsko obrazovanje, što podrazumijeva dobno specifican sadržaj nastavnih jedinica, obrazovnog materijala i nastavnih metoda (Lenderyou, 1994; Schiller, 1988.). SSE zapocinje s navikavanjem djece na opušteno korištenje "seksualnih" rijeci, što je preduvjet za kasnije rasprave o osobnim stavovima, društvenim vrijednostima i mitovima o seksualnosti, ali i igranje uloga, na cemu pociva ucenje donošenja odluka.

3.1. Evaluacijske studije

Teško je precijeniti važnost evaluacije edukacijskih programa koji, kao što je to slucaj sa SE, imaju za cilj promjenu ponašanja (Yarber, 1995.). Takvu ocjenu dodatno podupire društvena aura SE, njezin kontroverzni karakter, zabrane i napadi koji su, tijekom druge polovine osamdesetih godina, bili osobito izraženi u SAD. Zahvaljujuci, dobrim dijelom, upravo tome, danas raspolažemo s nekoliko rigoroznih meta-analiza djelotvornosti SE (Kirby et al., 1994.; Kirby & Coyle, 1994.; Kirby, 1994; Grunseit & Kippax, 1997.; Peters, 1998.; van Bilsen & Visser, 1993.). Rijec je o studijama koje sažimlju rezultate evaluacijskih istraživanja provedenih u posljednjih cetvrt stoljeca, medu kojima osobito mjesto zauzima analiza SZO (Grunseit & Kippax, 1997).Kakav je zakljucak meta-analiza? (22) Prema više od pedeset obuhvacenih istraživanja, americkih i europskih, programi prve (informativni) i cetvrte generacije (apstinencijski) nemaju nikakvog ucinka na ponašanje. Premda informativni programi imaju za posljedicu porast znanja o ljudskoj seksualnosti, ta promjena ne utjece na seksualno ponašanje. Informiranost, drugim
rijecima, ne "proizvodi" odgovornost.(23)

Apstinencijski programi, primarno usmjereni na zastrašivanje (naglašavanje seksualnih rizika) i odgadanje seksualne aktivnosti, iskazuju slicne nedostatke. Usprkos politicki snažno naglašenoj intenciji, apstinencijski programi do sada nisu uspjeli niti odgoditi seksualnu inicijaciju, ni smanjiti seksualnu aktivnost. (24) Štoviše, jedno je evaluacijsko istraživanje ukazalo na suprotan ucinak, to jest na povecanu (ne-koitalnu) seksualnu aktivnost (Grunseit & Kippax, 1997.: 8). Niti "samo reci NE" pristup nije se pokazao djelotvornim.Kada je rijec o programima druge i trece generacije, evaluacijski su rezultati podijeljeni. Neka su istraživanja potvrdila umjerene pozitivne efekte, kako kognitivne (pozitivniji stavovi) tako i bihevioralne, dok su ostala utvrdila porast znanja i vece prihvacanje vrijednosti odgovornog seksualnog ponašanja, ali ne i stvarnu promjenu ponašanja. Zakljucujuci analizu evaluacijskih studija preventivnih HIV/AIDS programa, Kirby i DiClemente (1994.: 122) potvrduju "skromni utjecaj preventivnih programa na seksualno ponašanje adolescenata". Programi pete generacije, razmjerno uskog fokusa i pragmaticno koncipirani, pokazali su se najdjelotvornijima. Evaluacije su ukazale na dvostruki pozitivni efekt. Teorijski utemeljena SE odgada seksualnu inicijaciju, ali i povecava uporabu zaštitnih sredstava. Potonja je promjena, doduše, izraženija kod mladih koji su tek bili zapoceli sa seksualnim odnosima nego u populaciji seksualno aktivnih adolescenata (Kirby, 1992.: 283; Peters, 1998.: 8).

Što zakljuciti o djelotvornosti SE? Prema studiji SZO (Grunseit & Kippax, 1997.), 57 posto evaluacijskih studija nije potvrdilo ucinak SE na seksualno ponašanje adolescenata (25), 39 posto ih je utvrdilo barem jedan pozitivan ucinak (odgadanje stupanja u seksualne odnose, smanjeni broj seksualnih partnera, povecana uporaba zaštitnih sredstava, te smanjenje maloljetnickih trudnoca i SPB), a samo je u dva istraživanja (4%) zabilježen negativan utjecaj SE. Jedna od njih, kao što je vec spomenuto, ispitivala je djelotvornost apstinencijskog programa. (26) Na prvi pogled, cinjenica da velik broj evaluacijskih studija nije potvrdio željeni (bihevioralni) ucinak navodi na skepsu. No, bilo bi pogrešno zakljuciti kako je SE bezuspješan pokušaj prevencije. Naime, vecina evaluacijskih studija potjece iz SAD, gdje dominiraju programi trece i cetvrte generacije. Uzmemo li u obzir iskljucivo programe pete generacije, razmjerno nove i stoga malobrojne, slika se dramaticno mijenja. Teorijski zasnovana SE pokazala se vrlo djelotvornom - odgadajuci seksualnu inicijaciju i/ili povecavajuci uporabu zaštitnih sredstava (Kirby & Coyle, 1994.; Peters, 1998.). (27) Valja naglasiti kako niti jedan od programa pete generacije nije imao za posljedicu povecanu seksualnu aktivnost, odnosno ranije stupanje u seksualne odnose (Kirby & Coyle, 1994.: 609).

3.2. Što SE cini uspješnom?

Sljedece važno svojstvo evaluacijskih meta-studija jest uocavanje elemenata koje SE cine (ne)djelotvornom. Usporedbom uspješnih i neuspješnih programa identificirano je petnaest važnih elemenata (Haffner & Goldfarb, 1997.; Kirby, 1997.; 1999.; Peters, 1998.):

• Djelotvornu SE obilježava usredotocenost na manji broj specificnih bihevioralnih ciljeva (npr. konzistentna uporaba kondoma i odbijanje odnosa bez zaštite);
• SE koja pociva na promoviranju apstinencije i odgadanju seksualne aktivnosti nije djelotvorna;
• Kada se pojavljuje kao dominantna poruka, zastrašivanje nije djelotvoran pristup;
• Intervencije su uspješnije u populaciji adolescenata koji još nisu koitalno aktivni;
• Djelotvorna SE temelji se na empirijski provjerenim teorijskim modelima ponašanja;
• Djelotvornu SE obilježava uporaba razlicitih nastavnih metoda, pri cemu osobito mjesto zauzimaju metode aktivnog ucenja;
• Ciljevi, nastavne metode i materijali moraju biti dobno specificni, to jest primjereni ciljnoj populaciji;
• Premda je samo po sebi nedovoljno, primjereno informiranje o seksualnim rizicima i nacinima zaštite neizostavan je dio uspješnih programa; primjereno informiranje podrazumijeva pružanje osnovnih, znanstveno provjerenih i razumljivih cinjenica;
• Djelotvorna SE ukljucuje sadržaje koji razmatraju društvene pritiske vezane uz seksualnost (utjecaj medija, supkulture i vršnjackog konformizma);
• Djelotvorni programi ukljucuju razvijanje vještina dogovaranja, ali i autonomnog odlucivanja (npr. "kako reci NE"), metodama aktivnog ucenja i simulacijama relevatnih situacija;
• Sudjelovanje roditelja u izvodenju programa nema utjecaja na djelotvornost programa;
• Djelotvorni programi poticu usvajanje stavova i vjerovanja koji osnažuju samopoštovanje i podupiru odgovorno ponašanje;
• Djelotvorne programe provode probrani, motivirani nastavnici i/ili edukatori-vršnjaci (28), koji su prošli specifican trening.
  

Posljednja dva elementa - dostupnost kondoma u školama i olakšan pristup kontracepciji (kroz povezanost s centrima za planiranje obitelji ili školskim dispanzerima) - obilježava nejasan utjecaj na djelotvornost SE. Preciznije receno, dosadašnje su studije rezultirale proturjecnim podacima (usp. Kirby, 1993.; Schuster et al., 1998.) (29). Ipak, potrebno je naglasiti kako niti jedna od provedenih evaluacija nije ukazala na negativan ucinak (30) povecane dostupnosti zaštitnih sredstava (Kirby, 1997.: 35-37).

3.3. Bauk SE

Od prvog pojavljivanja krajem šezdesetih godina, otpor SSE stalno snaži - poglavito u SAD (Cassell, 1983.; Ehrhardt, 1996.). Kriticari smatraju da SSE polazi od pogrešnih pretpostavki i, slijedom, tvrde kako su njezini ucinci primarno negativni (Dafoe Whitehead, 1994.; Napier, 1995.; Ankeberg & Weldon, 1995.). Ankeberg i Weldon, primjerice, okomljuju se na sljedece premise SSE:

• Seksualno je eksperimentiranje adolescenata neizbježno;
• Tradicionalni je moral, koji seksualnost vezuje uz brak, u ireverzibilnom procesu nestajanja;
• Seksualna edukacija potice odgovorno ponašanje;
• Roditelji nisu u stanju pružiti svojoj djeci odgovarajuci seksualnu edukaciju (31).

Ostavljajuci po strani odredeno pojednostavljivanje originalnih pretpostavki, osnovni problem s kritikama SSE nije u njihovom neprihvacanju stvarnosti, vec u cinjenici da u argumentaciji sustavno ignoriraju empirijsku provjeru. Evaluacijske studije, podsjetimo se, ujedno su i vrlo prihvatljiv test hipoteze prema kojoj su roditelji "najbolji seksualni edukatori" svoje djece.Provedena istraživanja jednoglasno osporavaju tvrdnje kako SE potice seksualnu aktivnost adolescenata (Haffner & Goldfarb, 1997.; Peters, 1998.; Kirby, 1994.; Kirby & Coyle, 1994.; Kirby et al. 1994.; Kirby, 1999a.; Kirby, 1999b.; van Bilsen & Visser, 1993.). Nalazi potvrduju kako SE ne uzrokuje raniju koitalnu inicijaciju, niti, kada je rijec o adolescentima koji su vec imali seksualni odnos, rezultira vecom ucestalošcu seksualnim aktivnosti (broj partnera, ucestalost seksualnih odnosa). Kao što zakljucuju autorice studije SZO:Opcenito govoreci, (…) pronašli smo malo argumenata za tvrdnju kako SE potice eksperimentiranje ili povecava seksualnu aktivnost. Kada postoji, ucinak je SE suprotnog smjera, to jest odgada koitalnu inicijaciju i potice odgovorno ponašanje, kao što je uspješno korištenje kontracepcije (Grunseit & Kippax, 1997.: 8).Dakako, protivnici SSE i dalje rutinski ignoriraju rezultate evaluacija, pozivajuci se radije na "osobne uvide".

4. Umjesto zakljucka: o potrebi i nacinu uvodenja SE u hrvatske škole

Usprkos odredenom broju inicijativa tijekom razdoblja od kraja šezdesetih do pocetka osamdesetih godina (Košicek, 1965.; Maleš, 2000.), SE nije nikada zaživjela u Hrvatskoj. Premda je uvodenje specificnog programa u jednom trenutku bilo vrlo blizu ostvarenju (32), ubrzo je prevladala drukcija, navodno obuhvatnija, koncepcija koja je imala za posljedicu fragmentaciju programa, to jest ugradnju njegovih dijelova u postojece predmete. Kako je izvodenje tih nastavnih sadržaja prepušteno samoinicijativi nastavnika, koji su ih u pravilu trebali i sami osmisliti, cijeli se projekt - u meduvremenu nazvan Odgojem za humane odnosa medu spolovima - vrlo brzo ugasio. Pitate li danas netom završene srednjoškolce o sadržajima vezanim uz ljudsku seksualnost koje su slušali tijekom cetiri godine školovanja, dobit cete cetiri vrste odgovora. Najveci broj srednjoškolaca o ljudskoj seksualnosti, odnosno njezinoj reproduktivnoj dimenziji, saznaje tijekom jednog školskog sata biologije. U drugoj su skupini oni koji su o istoj temi fragmentarno informirani i na pokojem satu razredne zajednice ili vjeronauka. Trecu skupinu cine oni koji su u školi, školskom dispanzeru ili nekoj drugoj zdravstvenoj instituciji odslušali ekspertno predavanje (najcešce o HIV/AIDS-u, adolescentnim trudnocama i zaštitnim sredstvima) u trajanju od 30 do 45 minuta. Posljednja, cetvrta, skupina mladih nije imala niti jedan jedini sat nastave posvecen ljudskoj seksualnosti. Moguce je, dakako, primijetiti da je takav izostanak odgovarajuceg školskog programa logicna posljedica nepostojanja potrebe za istim. Ima li, doista, potrebe za SE u nas? Odgovor na taj upit, držimo, pretpostavlja razmatranje sljedecih pitanja: (a) postoji li objektivna potreba za SE? i (b) postoji li subjektivna potreba za SE?

Kada je rijec o objektivnoj potrebi (Yarber, 1994.; ***, 2001a.), odgovor je pozitivan. Temeljni je razlog negativni epidemiološki trend vezan uz širenje tzv. "novih seksualnih infekcija", Chlamydia trachomatis i humanih papilomskih virusa (HPV) (33). No, uz poticanje odgovornijeg seksualnog ponašanja - imajuci na umu da hrvatske adolescente obilježava neredovita uporaba zaštitnih sredstava (Hiršl-Hecej, Šikanic-Dugic i Dobravc-Poljak, 1998.; Štulhofer, Jureša i Mamula, 2000.; Hiršl-Hecej i Štulhofer, 2001.) (34) - važan zadatak buduce SE jest i prevencija u nas prilicno zapostavljenog problema seksualnog nasilja i zlostavljanja (Štulhofer et al., 2001.). Naposlijetku, ne treba zaboraviti da u nas ne postoje programi usmjereni na razvijanje snošljivosti spram razlicitih seksualnih izbora, pri cemu razina socijalne distance i netrpeljivosti spram seksualnih manjina ostaje vrlo visoka (Štulhofer, 1999b.; Štulhofer et al., 2001.). Prema prikupljenim podacima, otprilike polovina hrvatskih gradana iskazuje izrazitu netrpeljivost prema onima ciji se seksualni izbor razlikuje od vecinskog. Važnost SE jasno se iskazuje i u tom kontekstu. Kada je rijec o subjektivnoj potrebi, to jest o onome što potencijalni korisnici misle o SE, odgovor je takoder pozitivan. Istraživanja socijalne i školske medicine koja su u posljednjih cetvrt stoljeca ispitivala stav prema uvodenju seksualnoedukacijih programa potvrduju da više od 80 posto ucenika i studenata, te više od 70 posto njihovih roditelja, podržava ideju uvodenja SE u škole (Štulhofer, Jureša i Mamula, 2000.). Drugim rijecima, potencijalni korisnici i njihovi roditelji nisu zadovoljni postojecom razinom informiranosti i znanja. Potražnja za SE, dakle, nesumnjivo postoji - i to vec duže vrijeme.

Premda SE nije magicno rješenje za sve seksualne probleme mladeži - ne treba, naime, zaboraviti kako škola nije jedino mjesto seksualne socijalizacije - rasprava iz prethodnog poglavlja je pokazala da dobro strukturirani programi seksualne edukacije smanjuju rizike seksualne aktivnosti adolescenata, a da pritom ne poticu seksualnu inicijaciju, to jest ne intenziviraju seksualne kontakte vec aktivnih adolescenata. Imajuci na umu raspravljene elemente - objektivnu i subjektivnu potrebu, kao i djelotvornost samo nekih programa – postaje jasno da deklarativna podrška SE ne znaci mnogo. Važno je, naime, kakvu SE zastupamo. Temeljna je poruka dosadašnjih analiza kako je izbor koncepcije i pripadajuceg programa SE kljuc uspjeha. Buduci da svaka edukacija košta, valja ili izabrati ucinkovit program ili se suzdržati od intervencije.

Kakva je buducnost SE u Hrvatskoj? Hrvatska se nalazi pred usvajanjem dokumenta Nacionalna politika za promicanje ravnopravnosti spolova, a u izradi je i Nacionalni program za djelovanje mladih. SE u školama sastavni je dio tih dokumenata koji bi trebali imati snažan društveni utjecaj. Taj utjecaj nece zaobici hrvatsko školstvo koje je ionako pred krupnim reformama, ciji je cilj osuvremenjivanje i usuglašavanje s europskim standardima. Cini se, stoga, kako je pravi trenutak za pokretanje inicijative ciji bi cilj bio raspisivanja natjecaja za izradu (eksperimentalnih) programa SE. Prihvaceni bi se programi potom testirali u nekoliko škola, tijekom jedne školske godine, nakon cega bi rigoroznom znanstvenom evaluacijom doznali koji od njih je najdjelotvorniji. Od trenutka objave natjecaja do uvodenja SE u sve državne škole ne bi trebalo proci više od tri godine - pod pretpostavkom, dakako, da je o tome postignut društveni i politicki konsenzus.(35) Moguc je i alternativni plan, cija je prednost koncentracija eksperata i ušteda sredstava, a nedostatak centraliziranost inicijalnog postupka. Njegova provedba obuhvaca šest koraka:

1) Ministarstvo prosvjete (MP) formira interdisciplinarnu skupinu eksperata;

2) Nakon šest mjeseci rada, ekspertna skupina podnosi koncepciju i plan programa SE na uvid i diskusiju širem tijelu strucnjaka, prosvjetnih radnika, predstavnika MP, nevladinih i crkvenih organizacija; nakon diskusije, skupina izraduje konacnu verziju (eksperimentalnog) programa;

3) Program se uvodi u 3-4 osnovne i 3-4 srednje škole u razlicitim sredinama (od velegradske do malomjesne) (36), a odreduje se i odgovarajuci broj kontrolnih škola; neovisni istraživacki tim provodi pred-testiranje seksualnog ponašanja ucenika i njihovih stavova vezanih uz seksualnost;

4) 14-18 mjeseci nakon uvodenja (program se izvodi tijekom jedne školske godine), istraživacki tim provodi analizu ucinkovitosti kroz usporedbu rezultata pred- i post-testiranja, odnosno usporedbu s kontrolnom skupinom škola; u ovoj se fazi ujedno prikupljaju i analiziraju komentari sudionika (edukatora i ucenika) kako bi se odredeni dijelovi programa dopunili i/ili reformulirali;

5) Neovisni istraživacki tim izlaže rezultate evaluacijske analize širem tijelu sastavljenom od strucnjaka, prosvjetnih radnika, predstavnika MP, nevladinih i crkvenih organizacija, te medija;

6) Pokaže li se program djelotvornim, MP pokrece postupak izrade materijala, organiziranja tecaja za voditelje SE (nastavnike i edukatore-vršnjake); 6-12 mjeseci nakon toga, program se uvodi u sve državne škole u RH.

* * *

Je li uvodenje SE u hrvatske škole zaista tako blizu kao što autori ovoga teksta daju naslutiti? Kratak odgovor na to pitanje nije moguc. S jedne strane, cinjenica je da iz Ministarstva ne stižu pozitivni signali. Službeni je stav da je sadašnji obrazovni sustav pretrpan i da ga treba znacajno rasteretiti, a ne opteretiti novim predmetima. Je li to nepremostiv problem za predloženu SE? Odgovor je negativan. Suvremeni programi SE nisu zamišljeni kao dodatni predmet. U pravilu, rijec je nastavnim blokovima (u ukupnom trajanju od 15-30 sati godišnje) (37) koji znatnije ne opterecuju satnicu. Pritom ne treba zaboraviti kako interaktivni sadržaji ukljuceni u SE poticu aktivno i kreativno sudjelovanje ucenika u obrazovnom procesu - pomažuci im, istodobno, u izgradnji pozitivnog stava prema vlastitoj i tudoj seksualnosti. S druge strane, cini se da je postignut ekspertni konsenzus o potrebi uvodenja SE. O tome svjedoci ukljucivanje inicijative u proces izrade prijedloga Nacionalnog programa djelovanja za mlade (***, 2001b) i projekt izrade novog kurikuluma za osnovno i srednje školstvo (Centar za istraživanje i razvoj obrazovanja, Zagreb), ciji je pokrovitelj (i) nadležno ministarstvo. U oba slucaja, rijec je o naporima vece skupine eksperata koji ce, budu li usvojeni, dugorocno utjecati na obrazovni sustav i društvenu politiku vezanu uz mladež. Cini se, dakle, da je doista rijec o trenutku u kojem se projekt SE naglo približava realizaciji. Ako je ta procjena tocna, sljedecih ce nekoliko godina jasno pokazati je li naš optimizam bio utemeljen ili ne.

Literatura

 

- *** (1975.) Education and Treatment in Human Sexuality: The Training of Health Professionals; Technical Report Series Nr. 572. Geneva: WHO/OMS.
- *** (1999a). Welfare Policy and Reproductive Health: Abstinence Unless Married Programs. Keiser Family Foundation; URL: http://www.kff.org/content/1999/1508/ /abstinence.pdf
- *** (1999b). Sex Education in the U.S.: Policy and Politics. Keiser Family Foundation; URL: http://www.kff.org/content/1999/1560/Issue_Update.pdf
- *** (2001a). Promotion of Sexual Health: Recommendations for Action. Pan American Health Organization, World Health Organization, and World Association for Sexology;
URL: http://www.paho.org/English/HCP/HCA/PromotionSexualHealth.pdf
- *** (2001b). Prijedlozi clanova radne skupine /materijali Radne skupine za izradbu prijedloza Nacionalnog programa djelovanja za mlade/. Zagreb: Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži.
- Ankeberg, J. & J. Weldon (1995). Children Should Not Receive Comprehensive Sex Education, in C. Cozic /ed./ Sexual Values: Opposing Views. San Diego: Greenhaven.
- Atwood, L. (1996). Young People, Sex and Sexual Identity, in Pilkington, H. /ed./ Gender, Generation and Identity. London and New York: Routledge.
- Barthalow Koch, P. (1999). Sexual Knowledge and Education, in P. Barthalow Koch & Weis, D. /eds./ Sexuality in America. New York: Continuum.
- Berne, L. & Huberman B. (1999). European Approaches to Adolescent Sexual Behavior and Responsibility. Washington, D.C.: Advocates for Youth.
- Bradford, B. & W. Theobald (1999). How Peers Matter: A Research Synthesis, in Peer Potential. Washington, D.C.: Natioanal Campaign to Prevent Teen Pregnancy.
- Caron, S. (1998). Cross-Cultural Perspectives on Human Sexuality. Boston: Allyn & Bacon.
- Cassel, C. (1983). A Perspective on the Great Sex Education Debate, in Davis, C.(ed.) Challenges in Sexual Science. Society for the Scientific Study of Sex.
- Dafoe Whitehead, B. (1994). The Failure of Sex Education. The Atlantic Monthly, October: 68-77.
- Ehrhardt, A. (1996.) Our Point of View of Adolescent Sexuality. American Journal of Public Health 11: 1523-1525.
- Francoeur, R. /ed./ (1998). The International Encyclopedia of Sexuality I-III. New York: Continuum.
- Francoeur, R. & R. Noonan /ed./ (1998). The International Encyclopedia of Sexuality IV. New York: Continuum.
- Greydanus, D., Pratt, H. / L. Dennison (1995). Sexuality Education Programs for Youth: Current State of Affairs and Strategies for the Future. Journal of sex education and therapy 21(4): 238-254.
- Grunseit, A. & S, Kippax (1997). Sexuality Education and Young People's Sexual Behavior: A Review of Studies. Journal of Adolescent Research 12(4): 421-454.
- Haffner, D. & E. Goldfarb (1997). But Does It Work? Improving Evaluations of Sexuality Education. SIECUS Report 25(6): 3-16.
- Hodžic, A., Bijelic, N. i S. Cesar (2000). Spol i rod pod povecalom. Zagreb: CESI.
- Hiršl-Hecej, V., Šikanic-Dugic, N. i J. Dobravc-Poljak (1998). Survey on Knowledge, Attitudes, and Sexual Behavior of Adolescents - Students of Secondary Schools in Zagreb /Mimeo/. Zagreb: UNICEF:
- Hiršl-Hecej, V. i A. Štulhofer (2001). Urban Adolescents and Sexual Risk Taking. Collegium Antropologium 25(1): 195-212.
- Kirby, D. (1992). School-Based Programs to Reduce Sexual Risk-Taking Behaviors. Journal of School Health 62(7): 280-287.
- Kirby, D. (1993). Research and Evaluation, in S. Samuels & Smith, M. /eds./ Condoms in the Schools. Menlo Park, CA: Henry J. Kaiser Family Foundation.
- Kirby, D. (1994). Sex Education in the Schools. Menlo Park, CA: Henry J. Kaiser Family Foundation.
- Kirby, D. (1997). No Easy Answers. Washington, DC.: National Campaign to Prevent Teen Pregnancy.
- Kirby, D. (1999a). Reducing Adolescent Pregnancy: Approaches that Work. Contemporary Pediatrics, January Issue; URL: http://Cp.pdr.net/be_core/content/journals/k/data/1999/0100/
past_issues_show_article.jsp?filename=k1a083.html&title=Reducing@adolescent@pregnancy:@Approaches@that@work&navtype=k&showPoll=yes&path=/be_core/content/journals/k/data/1999/0100.
- Kirby, D. (1999b). Reflections on two Decades of Research on Teen Sexual Behavior and Pregnancy. Journal of School Health 69(3): 89-95.
- Kirby, D. et al. (1994). School-Based Programs to Reduce Sexual Risk-Taking Behaviors: A Review of Effectiveness. Public Health Reports 109(3): 339-360.
- Kirby, D. & R. DiClemente (1994). School-Based Interventions to Prevent Unprotected Sex and HIV Among Adolescents, in R. DiClemente & Peterson, J. /eds./ Preventing AIDS. New York: Plenum Press.
- Kirby, D. & K. Coyle (1994). Changing Risk-Taking Behavior, in J. Drolet & Clark, K. /eds./ The Sexuality Education Challenge. Santa Cruz, CA: ETR.
- Kirkendall, L.A. (1981). Sex Education in the United States: A Historical Perspective, in L. Brown /ed./ Sex Education in the Eighties. New York: Plenum.
- Kon, I. S. (2000). Better AIDS Than Sex Education: The Sexual Counter-revolution in Russia. Paper presented at the 5th Congress of the European Federation of Sexology /"For a Millennium of Sexual Health"/, Berlin, June 29 - July 2.
- Košicek, M. (1965). Seksualni odgoj. Zagreb: Epoha.
- Košicek, M., Cotic, A., Novak-Reiss, Tajsl, Š. i A. Zadrovic (1973). Spolni odgoj. Zagreb: Školska knjiga.
- Lenderyou, G. (1994). Sex Education: A School-Based Perspective. Sexual and Marital Therapy 9(2): 127-144.
- Lennerhed, L. (1995). Sexuality Education in Schools: The Swedish Debate in a Historical Perspective. Stockholm: Swedish Associaton for Sex Education.
- Lindahl, K. & Laack, S. (1996). Sweden Looks Anew at Ways to Reach and Teach its Young People About Sexuality. SIECUS Report 24(3): 7-9.
- Maleš, D. (2000). Spolni odgoj u kontekstu prava djeteta. Dijete i društvo 2(2): 201-215.
- Mayer, R. (1997). 1996 - 97 Trends in Opposition to Comprehensive Sexuality Education in Public Schools in the United States. SIECUS Report 25(6): 20-25.
- McLaren, A. (1999). Twentieth-Century Sexuality: A History. Oxford: Blackwell.
- Meredith, P. (1989). Sex Education: Political Isues in Britain and Europe. London and New York: Routledge.
- McKay, A. (1999). Sexual Ideology and Schooling: Towards Democratic Sexuality Education. Albany: State of New York University Press.
- Napier, K. (1995). Teenagers Should Not Learn How to Have Safe Sex, in C. Cozic /ed./ Sexual Values: Opposing Views. San Diego: Greenhaven.
- Penland, L.R. (1981). Sex Education in 1900, 1940 and 1980: An Historical Sketch. The Journal of School Health, April Issue: 305-309.
- Peters, L. (1998). A Review of the Effectiveness of School-Based Interventions for Prevention of HIV/STD and Pregnancy. Woerden: Netherlands Institute for Health Promotion and Disease Prevention.
- Philliber, S. (1999). In Search of Peer Power: A Review of Research on Peer-Based Interventions for Teens, in Peer Potential. Washington, D.C.: Natioanal Campaign to Prevent Teen Pregnancy.
- Popova, V. J. (1996). Sexuality Education Moves Forward in Russia. SIECUS Report 24(3): 14-15.
- Rury, J. (1992). Passions and Power: Sexuality, Sex Equity, and Education in Historical Perspective, in S. Klein /ed./ Sex Equity and Sexuality in Education. Albany: State of New York University Press.
- Schaalma, H. & Kok, G. (1995). The Added Value of a Systematic Approach: Promoting Health Through Education. Odyssey 1(2): 44-51.
- Schaalma, H., Kok, G., Braeken, D., Schopman, M. & Deven, F. (1991). Sex and AIDS Education for Adolescents. Tijdschift voor Seksuologie 15: 140-149.
- Schaalma, H., Kok, G., Bosker, R.J. et al. (1996). Planned Development and Evaluation of AIDS/STD Education for Secondary School Students in the Netherlands: Short-Term Effects. Health Education Quarterly 23(4): 469-487.
- Schiller, P. (1988). New Advances in Sex Education, in R. Forleo & Passini, W. /eds./ Medical Sexology. Littleton, MA: PSG Publishing.
- Schuster, M. et al. (1998). Impact of a High-School Condom Availability Program on Sexual Attitudes and Behaviors. Family Planning Perspectives 30(2): 67-72.
- Štulhofer, A. (1999a). Terra Incognita? Adolescentska spolnost i rizicno ponašanje. Društvena istraživanja 8(2-3): 268-285.
- Štulhofer, A. (1999b). Postmaterialism and Social Organization of Sexuality, in D. Bartlett /ed./ Body in Transition. Zagreb: Faculty of Textile Technology.
- Štulhofer, A., V. Jureša i M. Mamula (1999). Longitudinalno pracenje znanja o spolnosti, spolnog ponašanja i relevantnih stavova adolescenata – istraživacki izvještaj. Zagreb: Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži.
- Štulhofer, A., Jureša, V. i M. Mamula (2000). Problematicni užici: rizicno seksualno ponašanje u kasnoj adolescenciji. Društvena istraživanja 9(6): 867-893.
- Štulhofer, A, Hiršl-Hecej, V., Mrkšic, Ž., Korac, A. et al. (2001). Croatia, in R. Francoeur & Noonan, R. /eds./ International Encyclopedia of Sexuality, Vol. 4. New York: Continuum.
- Thomson, R. (1994). Prevention, Promotion and Adolescent Sexuality: The Politics of School Sex Education in England and Wales. Sexual and Marital Therapy 9(2): 115-126.
- van Bilsen, P. & A. Visser (1993). Effectiveness of Sex Education Provided to Adolescents. Brussels: International Health Foundation.
- Trudell, B. (1993). Doing Sex Education. New York: Routledge.
- Vilar, D. (1994). School Sex Education: Still a Priority in Europe. Planned Parenthood in Europe 23(3): 8-12.
- Yarber, W. (1994). Past, Present, and Future Perspectives on Sexuality Education, in J. Drolet & Clark, K. /eds./ The Sexuality Education Challenge. Santa Cruz, CA: ETR.
- Yarber, W. (1995). Principles for Creating AIDS/Sexuality Educational Messages for Youth. Journal of Sex Research 32(4): 269-274.

Prilog 1 - Seksualna edukacija u Europi

(prema: Caron, 1998.; Francoeur, 1998.; i Francoeur & Noonan, 2001)

Legenda:

-/+ pojedini elementi SE ukljuceni su u nastavni program

+ SE je ukljucena u nastavni program

++ sustavna SE je dio nacionalnog kurikuluma

 

 

Bilješke:

 

1. Autori su ravnopravno sudjelovali u izradi rada.
2. Razlog za izdvajanje americkog slucaja jest dvojak. Uz pitanje SE u SAD su vezane ne samo najranije vec i, do danas, ideološki najraznorodnije i najintenzivnije rasprave. Dakako, društveno-povijesne okolnosti i ideološko-politicke nesuglasice i rasprave oko SE u SAD zrcale se i u mnogim europskim pokušajima i provedbama školske SE. Njihove su, pak, specificnosti opisane su u narednom poglavlju.
3. Pod rodom podrazumijevamo društveno iskazivanje i kulturne interpretacije spolnih (bioloških) obilježja.
4. Za razumijevanje pozicije i utjecaja strukture vlasti na razvoj programa SE u SAD nužno je analizirati i lokalnu i državnu i federalnu razinu.
5. Rijecima katolickog teologa koji tumaci nocne polucije: "/P/remda, kada se probudiš, ne možeš izbjeci osjecaju užitka, ne smiješ mu se prepustiti… probaj misliti na nešto drugo, zaboravi što se dogodilo, izmoli Zdravo Marijo, te se okreni na drugu stranu i spavaj" (prema Kirkendall, 1981.:6).
6. Slucajevi su odabrani prema nekoliko kriterija: dužini tradicije (Švedska), raznovrsnosti (SAD) i djelotvornosti programa (Nizozemska), te intenzitetu politickih debata vezanih uz SE (Engleska i Rusija).
7. Surgeon General je funkcija koja predstavlja lijecnicku organizaciju na federalnoj razini.
8. < http://www.surgeongeneral.gov/library/sexualhealth/call.htm >
9. < http://report.kff.org/archive/repro/2001/6/kr010629.1.htm >
10. Taj je program, ciji je cilj bio pomoci mladim ljudima da osvijeste (…) ženske i muške uloge kroz obradu tema kao što su trudnoca, brak, obitelj i majcinstvo, u praksi je predstavljao vrlo tradicionalni program rodne socijalizacije (Atwood, 1996.).
11. Samo 12 % nastavnika se osjecalo spremnim za takav zadatak (Kon, 2000.).
12. U oblikovanju programa sudjelovali su ruski i nizozemski eksperti, pri cemu je zadatak prvih poglavito bio prilagoditi inozemna iskustva domacoj stvarnosti i specificnim uvjetima.
13. Npr. da u Engleskoj djecaci pocinju masturbirati sa 9 godina, a da su sa navršenih 11 vec potpuno impotentni (Kon, 2000.).
14. Prema podacima Rutgers fondacije, 85% mladih izmedu 15 i 19 godina koristi kontracepciju prilikom prvog seksualnog odnosa. Broj adolescentskih trudnoca, na 1000 djevojaka, iznosi 10, a broj abortusa 4.
15. Švedska je prva zemlja u kojoj je SE postala obvezatni dio školskog sustava.
16. Tako je, primjerice, pojavljivanje gonoreje u adolescentskoj populaciji smanjeno za 40 posto u samo pet godina (Meredith, 1989.).
17. Usp. Yarber, 1994.
18. Najcešce se koriste tzv. health belief teorija, teorija socijalnog ucenja i teorija razložne akcije.
19. Uoceno je, naime, kako adolescente nije dovoljno upoznati s mogucnostima zaštite. Valja im pomoci u stjecanju samopouzdanja da ce, u stvarnoj situaciji, biti u stanju postupiti odgovorno, te da ce im se to "isplatiti" - i zdravstveno i društveno (pozitivna reputacija).
20. Posljednja se dimenzija odnosi na teorijski utemeljene module, ciji je cilj razvijanje navike uporabe zaštitnih sredstava.
21. Za rezultate, ogranicenja i prijedloge buducih smjernica evaluacijskih istraživanja SE usp. Haffner & Goldfarb (1997.). Njihov tekst sažimlje rad ekspertne konferencije posvecene unaprjedenju evaluacije SE, koju je u listopadu 1996. godine organizirao SIECUS.
22. Za kronologiju evaluacijskih istraživanja usp. van Bilsen & Visser (1993.).
23. Kirby (1992.: 281) je ustanovio da prosjecna korelacija izmedu informiranosti i uporabe kontracepcije iznosi 0.17.
24. Do danas je evaluirano šest apstinencijskih programa (Kirby, 1997.).
25. Kako nas ovdje zanimaju iskljucivo bihevioralni ucinci, utvrdeni porast informiranosti i znanja o ljudskoj seksualnosti ostavljamo po strani.
26. U drugom je slucaju utvrden utjecaj na seksualnu inicijaciju, no iskljucivo u skupini adolescenata u dobi izmedu 15 i 16 godina (efekt nije potvrden u dobnoj skupini 17-18). Pritom je važno spomenuti kako je (negativan) utjecaj SE bio slabiji od utjecaja niskog obrazovanja roditelja (Grunseit & Kippax, 1997.: 8.).
27. Na tim se nalazima temelje i nove preporuke SZO (***, 2001a), prema kojima je SSE središnja dimenzija seksualnog zdravlja.
28. Zbog nejasnoca vezanih uz njihov ucinak, edukatori-vršnjaci su i dalje razmjerno kontroverzna tema (usp. Philliber, 1999.; Bradford & Theobald, 1999.).
29. Godine 1995. kondomati su bili prisutni u više od 400 americkih škola.
30. Pod negativnim se ucinkom misli (prilicno konzervativno) na povecanje seksualne aktivnosti adolescenata.
31. Rijec je o iskrivljenoj interpretaciji; pobornici SSE taj problem vezuju uz vecinu, a ne sve roditelje.
32. Ovdje je važno spomenuti kako je krajem šezdesetih "u deset zagrebackih osnovnih škola eksperimentalno uveden spolni odgoj, a 1972. godine ovi su sadržaji /elementi seksualne eduakcije, op. A.H. i A. Š./ postali obvezni dio nastavnog plana i programa osnovnih škola" (Maleš, 2000.: 203). Ubrzo je tiskan i odgovarajuci prirucnik namijenjen uciteljima koji su trebali provoditi program (Košicek i sur., 1973.).
33. Prema procjenama Studentske poliklinike u Zagrebu, klamidijom moglo biti zaraženo 10-14 posto ženske sveucilišne populacije (osobna komunikacija s primarijus Marijom Džepinom, ravnateljicom Studentske poliklinike Sveucilišta u Zagrebu, 21. studenog 2001. godine.)
34. Uz to, 42 posto srednjoškolaca i 18 posto studenata ili ne koristi nikakvo sredstvo zaštite ili ga koristi samo iznimno (Hiršl-Hecej, Šikanic-Dugic i Dobravc-Poljak, 1998; Štulhofer, Jureša i Mamula, 1999).
35. Važno je istaknuti kako danas raspolažemo s gotovo zaokruženim materijalom potrebnim za seksualnu edukaciju u osnovnim i srednjim školama (usp. brošure Memoaids /Služba za reproduktivno zdravlje Klinike za djecje bolesti Zagreb, 2000/, Spol i rod pod povecalom /CESI, Zagreb, 2000/, AIDS /Forum za slobodu obrazovanja, 2001/, Uvod u ljudsku seksualnost /Forum za slobodu obrazovanja, 2001/). Nedostaje još samo neka vrsta "pocetnice" - što znaci da bi eksperimentalno uvodenje programa zahtijevalo minimalna sredstva.
36. Sustavnim bi programom seksualne edukacije valjalo obuhvatiti uzrast od 10-18 godina.
37. Vecina americkih programa ukljucuje 5-12 sesija (Haffner & Goldfarb, 1997.). Evaluacijske studije su upozorile da je trajanje programa važna dimenzija; djelotvorna SE nije niti preduga, ni prekratka (Kirby, 1999a.).
    

 

back to other papers